Što nam zakon nudi?

PRAVA DJECE S DISLEKSIJOM U OSNOVNOJ ŠKOLI

Osnovna škola predstavlja obveznu razinu odgoja i obrazovanja, kojoj je funkcija osiguravanje stjecanja širokog općeg odgoja i obrazovanja. Od škole se očekuje da učenike nauči učiti. S Hrvatskim nacionalnim obrazovnim standardom (HNOS) uveden je novi pristup u poučavanju u osnovnoj školi.

Temeljne odrednice HNOS-a uključuju identifikaciju i praćenje darovitih učenika i učenika s teškoćama u učenju i pružanju pomoći učenicima s teškoćama u razvoju te senzibiliziranje ostalih učenika za njihove potrebe, pomoć i suradnju.

Stručno povjerenstvo za upis učenika u prvi razred i utvrđivanje primjerenog oblika školovanja učenika s teškoćama u razvoju prilikom upisa u osnovnu školu utvrđuje psihofizičko stanje svakoga djeteta. Ako Povjerenstvo uoči da dijete ima određene poteškoće pokreće se postupak pedagoške opservacije koji traje najduže tri mjeseca. Roditeljima/starateljima se objasni način, cilj te mogući rezultati pedagoške opservacije.

U tom vremenu dijete se prati te obrađuje od strane Stručno-razvojne službe škole (pedagog, psiholog, defektolog). Ako škola nema kompletiranu Stručno-razvojnu službu dijete se šalje u obradu vanjskim suradnicima.

Nakon završetka pedagoške opservacije, a prije donošenja primjerenog oblika odgoja i obrazovanja djeteta, ako je to potrebno, pozivaju se roditelji ili staratelji na razgovor.

Ako se ustanovi da dijete s disleksijom i/ili disgrafijom ima teškoća u svladavanju školskog programa (što često ima), ono ima pravo na poseban oblik odgoja i obrazovanja određen Pravilnikom o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju, gdje se pod točkom 3 (poremećaji govorno-glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju) navode smetnje u čitanju (disleksija, aleksija), pisanju (disgrafija, agrafija) i računanju (diskalkulija, akalkulija).

Osnovno školovanje učenika s lakšim teškoćama u razvoju (u koje se ubraja i disleksija) provodi se u osnovnoj školi prema organizacijskim oblicima koji osiguravaju njihovu potpunu integraciju u redovito školovanje.

Za djeci s disleksijom i/ili disgrafijom najčešće se donosi odluka da se nastave školovati po članku 4 Pravilnikom o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju. Prema ovom članku dijete nastavlja usvajati redovan program uz individualizirani pristup. Ovim oblikom školovanja dijete je obvezno učiti kompletno gradivo kao i svi drugi učenici, ali se prilagođavaju strategije tj. specifični oblici pristupa djetetu u provjeri njegovog znanja. Npr. u pismenim provjerama znanja češće će biti potrebno dulje vrijeme za rješavanje nego što je to uobičajeno, ili manji broj zadataka. Ako dijete ima disleksiju ocjene treba temeljiti na usmenim provjerama znanja. Slične su metode i kod disgrafije.

Za uspješan individualizirani pristup potrebno je dodatno educirati sve učitelje što najčešće obavlja stručni suradnik-logoped u školi. Međutim, problem nastaje u školama u kojima nije zaposlen logoped.

„Tko mnogo pruža, pružit će svakome po nešto.“ (Goethe)